U ponedjeljak, 1. prosinca 2025., u Zagrebačkom kazalištu mladih održat će se novo izdanje tribine Čitanje kazališta, autorskog programa Srđana Sandića koji već godinama otvara prostor za razgovor o suvremenim kazališnim temama. Tribina počinje u 18 sati u dvorani Polanec, a ulaz je slobodan.
Ovoga puta pozornost je usmjerena na jednu od najiščekivanijih drama aktualne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić, u režiji litavskog redatelja Antanasa Obcarskasa i u koprodukciji s Litavskim nacionalnim dramskim kazalištem iz Vilniusa. Riječ je o komadu koji ulazi duboko u kompleksne odnose moći, kreativnosti i odgovornosti unutar umjetničkih kolektiva.
Sandić će ugostiti dvije iznimne sugovornice: uglednu psihologinju prof. dr. sc. Lidiju Arambašić i nagrađivanu spisateljicu Ivanu Bodrožić. Njihova će stručnost i autorske perspektive otvoriti dodatne mogućnosti tumačenja drame koja istražuje što se događa kada se intimni prostor umjetničkog stvaranja suoči s mehanizmima javne percepcije i kolektivnog mnijenja.
U središtu drame nalazi se proslavljeni koreograf Gabrijel, čiji se profesionalni ugled počinje urušavati nakon što snimanje dokumentarnog filma o njegovu radu otvara prostor za anonimna svjedočanstva o navodnoj okrutnosti prema suradnicima. Umjesto planiranog slavljeničkog pogleda na trideset godina karijere, pred publikom se razvija uznemirujuće propitivanje sustava vrijednosti, granica profesionalnog ponašanja i emocionalnih posljedica kreativnih procesa. Drama polazi od snažne rečenice koja sažima iskustvo života u javnom prostoru: „Neizbježno je. Kad se bavite javnim poslom život vam je stalno prepušten na milost i nemilost velikom, kolektivnom javnom mnijenju. (…) Obožavaju vas. Pa vas mrze.“
Štivičić u ovom tekstu virtuozno spaja teme moći, etike, straha, ambicije i ranjivosti, dok Obcarskasova režija dodatno naglašava slojevitost priče te otvara pitanje gdje prestaje umjetnička sloboda, a počinje moralna odgovornost prema drugima. Tribina će kroz razgovor s Arambašić i Bodrožić otvoriti i širu društvenu dimenziju drame – našu sklonost da prvo veličamo, a zatim rušimo javne figure, kao i dinamiku odnosa unutar kreativnih zajednica.
Čitanje kazališta tako i ovoga puta ostaje mjesto na kojem umjetnost postaje poticaj za raspravu, suočavanje i dublje razumijevanje stvarnosti u kojoj nastaje.
