Već se neko vrijeme spremamo napisati članak o političkim grafitima u kontekstu street art scene i tragamo za dobrim primjerima na zagrebačkim ulicama.
Tek nam je Banksyjev nedavni rad dao vjetar u leđa da to i učinimo. Pročešljali smo vlastite arhive i zaključili da smo posljednjih godina nailazili na takve primjere i kod nas, ali ne u velikom broju.
Nažalost, u devedesetima i nakon rata oštrica ulične komunikacije preko zidova osjetno se otupila. Tek bi se povremeno pojavljivale politički osviještene i kritički osmišljene poruke. Humorističnih je bilo nešto više, no općenito, usporedimo li broj i snagu grafita iz osamdesetih godina prošlog stoljeća s onima nastalim nakon rata, zaključujemo da je internet odnio sigurnu pobjedu u komunikaciji među mlađim generacijama – prebacio je težište sa spreja na tipkovnicu.
Komunikacija putem interneta, moramo osobno priznati jer pamtimo njegove početke, bila je neočekivano jednostavna. Odjednom smo dobili alat s kojim smo bez kontrole, bez cenzure i bez zadrške mogli komunicirati s ljudima širom svijeta. Ne možemo tvrditi da smo se tim slobodama razuzdano koristili, ali bio je dobar osjećaj znati da možeš postaviti web stranicu na bilo koju temu ili razmjenjivati poruke bilo kakvog sadržaja.
Kako se internet razvijao, postajali smo svjesni da postupno gubimo tu slobodu te da se komunikacija polako, ali sigurno, počinje nadzirati. Nakon 2000-ih krenule su prve prijave zbog govora na internetu, a ubrzo i prva policijska hapšenja. I sami smo iskusili prijetnje putem mreže i uvjerili se u reakciju policije protiv potpuno nepoznate osobe koja ih je uputila, kao i u njihovu efikasnost i brzinu u hvatanju osumnjičenika. Ne treba posebno naglašavati da je slučaj završio na sudu – nažalost, razočaravajuće po nas.
Čudni su pravosudni putevi…
Internet već dugo nije oruđe kojim se bez rizika možete koristiti za širenje ideja, propagiranje politike ili komentiranje društvenih događaja.
I zato se – odjednom – vraćamo starom i provjerenom sredstvu komunikacije: grafitima!
Grafite i dalje možete pisati, a da vas pritom vrlo teško itko otkrije. Možete ih crtati i tako komunicirati slikom. Najnoviji primjer je Banksyjeva intervencija na Kraljevskom sudu pravde u Londonu. Intervenciju ovog bivšeg graffiti crtača (namjerno pišemo „graffiti“ s dva f, jer se radi o pripadnosti sceni nastaloj u New Yorku sedamdesetih), a danas najpoznatijeg street art umjetnika čiji identitet još uvijek nije otkriven, sudska je vlast promptno ugušila – mural su prekrili zaštitnim folijama, a zatim ga i izbrisali sa zida.
Najnoviji Banksyev rad u Londonu:
Internet je ovoga puta ipak odradio svoj dio posla: Banksyjeva poruka o slobodi govora nezaustavljivo se proširila. Paradoksalno, institucija koja bi slobodu trebala štititi – bila je ta koja ju je prva ugušila.
Kako smo već napisali: čudni su pravosudni putevi…
Zahvaljujući planetarnoj popularnosti ovog iznimnog umjetnika, demokracija danas ima pouzdanog glasnika, ali i moćan alat za širenje slobode govora. Ovoga puta – u obliku street arta.
A kako stojimo s političkom street art komunikacijom u našim krajevima? Pa, moramo priznati – traljavo.
Uzmimo za primjer prošle izbore za zagrebačkog gradonačelnika. Upravo je ta politička arena iznjedrila iznenađujuće velik broj graffiti/street art gladijatora. Alati koji su se koristili bili su: plakati (s intervencijama), šablone, naljepnice (stickers) i klasični grafiti. Sprej je, naravno, ostao glavno oružje – ono koje izaziva istodobno prijezir i strahopoštovanje, ali i ono koje većina građana doživljava kao vandalizam.
Moramo se odmah zapitati: jesu li i politički okršaji, baš kao i sami političari – vandalizam i vandali?
Nakon praćenja predizbornih aktivnosti i dokumentiranja akcija u duhu grafiti i street art umjetnika, pobjednik političkog aktivizma bio je jasan: udruga/stranka Plavi grad, koja je svojom invazijom naljepnica doslovno oblijepila cijeli grad. Nema kvarta, ulice, prometnog znaka ni oluka koji nije nosio poruku – sticker ove stranke. Ivica Lovrić okupio je zaista uporne ljubitelje lijepljenja sličica. Stariji će se prisjetiti i Gornjeg Milanovca. Istina, postojala je i „druga strana“ koja ih je skidala, ali teško su se mogli nositi s tisućama i tisućama novih.
Drugo mjesto, po svemu sudeći, pripalo je individualcu – političkom oponentu Tomaševiću – koji je svojim prepoznatljivim rukopisom ispisivao beskrajne grafite u nadi da Tomašević ne postane gradonačelnik. Njegove su se poruke pojavljivale na zgradama, zaštitnim ogradama, pa čak i po asfaltu gradskih ulica – što se danas rijetko viđa. Bilo je to gotovo kao scene iz mjuzikla Priča sa zapadne strane, rivalstva bandi Sharks i Jets.
Zabilježili smo i druge zanimljive pokušaje, poput intervencija stickerima na prometnim znakovima – primjerice, u Perkovčevoj ulici, na znaku STOP osvanulo je „STOP SENFU“.
Da ne ostanemo samo na izborima – pridodajmo galeriji i pisane grafite, političke plakate na kojima se interveniralo, ali i šablonizirane pokušaje širenja javne svijesti o problemima čovječanstva. Temama važnim i manje važnim, ali uvijek vrijednima razmišljanja.
Galerija fotografija: (Foto: K.G/Urbano.HR)
U svakom slučaju – grafiti ostaju možda posljednje sredstvo obrane demokracije i slobode. Ili oružje, ali ono bezopasno. Ustvari – kako kome.
Čudni su pravosudni putevi.
Autor teksta: Krešimir Golubić | Urbano HR
