Kada se govori o zagrebačkoj uličnoj umjetnosti, dva imena neizostavno iskaču: Krešimir Golubić, poznat kao Leon GSK, i Slaven Kosanović Lunar. Obojica su aktivni još od osamdesetih, svjedoci transformacije scene iz anonimnog grafitiranja u oblik prepoznate kulturne prakse. Kroz desetljeća rada, vlastite projekte i edukaciju mlađih generacija, razvili su jasan stav o tome gdje je street art danas – i kamo bi trebao ići.
Za obojicu, ulična umjetnost nikada nije bila samo vizualna igra, već i društvena poruka. U počecima, radilo se intuitivno, često noću, bez dozvola, ali s jasnom željom da se intervenira u prostor, probudi pažnja, izazove reakcija. Danas, kada su murali postali dio institucionalnih programa, vidi se prostor za širenje djelovanja – ali i opasnost da se izgubi oštrina izraza. Obojica smatraju da je legalizacija korisna, ali ne smije dovesti do sterilizacije scene. Ulična umjetnost mora zadržati sposobnost da provocira, komunicira, misli slobodno.
Golubić posebno naglašava važnost kontinuiteta i učenja kroz praksu. Scena, kako tvrdi, mora imati svoju vlastitu unutarnju logiku i generacijski transfer znanja, a ne se oslanjati isključivo na projekte koji dolaze izvana. S druge strane, Lunar vidi budućnost u modelu otvorene platforme: grad kao prostor eksperimenta, a ne kulisa. Umjetnost mora imati uporište u zajednici, mora rasti s kvartom, ljudima i kontekstom.
Obojica prepoznaju potencijal street arta u društveno korisnim projektima. Revitalizacija zapuštenih dijelova grada, rad s mladima, intervencije u javni prostor – sve to vide kao prirodni nastavak onoga što su radili u svojim počecima. Razlika je u tome što sada postoji mogućnost da se sve to radi promišljeno, planski i s jasnim ciljem.
No, zajednički im je i oprez. Postoji strah da će se ulična umjetnost svesti na dekor, na naručene fasade bez poruke. I zato, kažu, umjetnici moraju zadržati svoj glas, bez obzira djeluju li u legalnim okvirima ili na marginama. Street art bez stava gubi smisao.
Za kraj, njihova poruka nije nostalgična ni defanzivna – naprotiv. Vjeruju da Zagreb ima sve uvjete da postane europski centar ulične umjetnosti, ali to zahtijeva hrabrost – i od umjetnika, i od institucija, i od publike. Scena mora ostati živa, fleksibilna i, prije svega, iskrena.
