Ulična umjetnost je puno više od boje na zidu. Ona je vještina, filozofija, strategija i tehnika – sve u jednom. Za neupućene, mural je tek slika na pročelju, ali za one koji znaju, iza svakog poteza krije se cijeli niz odluka: o alatu, vremenu, poziciji, poruci. U ovom tekstu zavirujemo iza kulisa zagrebačke scene i otkrivamo što čini ‘tajni zanat’ uličnih umjetnika.
Prvo pravilo: nema pravila (osim nekoliko važnih)
Za razliku od formalnog obrazovanja, ulična umjetnost u Zagrebu najčešće se uči – ulice. “Scena je oduvijek bila škola sama za sebe”, kaže Krešimir Golubić, poznat i kao Leon GSK. “Učiš promatrajući, pokušavajući, griješeći. I to često noću, s maskom na licu i sprejom u ruci.”
Osnovni alati su jednostavni: sprejevi, šablone, valjci, ljepilo, ponekad četke. No iza njih se krije cijela znanost. Vrsta kapica na spreju (fat cap, skinny cap, soft cap) određuje debljinu linije, kontrolu raspršivanja i teksturu. Boje se biraju ne samo prema estetici, već i prema pokrivenosti i otpornosti na vanjske uvjete.
Kod pasting tehnike koristi se poseban mix ljepila i brašna („wheatpaste“) kako bi se papirni radovi mogli zalijepiti na razne površine – od stakla do betona. “To je brzo, efikasno, a možeš ostaviti poruku i tamo gdje ne smiješ dugo stajati”, kaže autorica OKO, poznata po svojim crno-bijelim likovima.
Psihogeografija zida: gdje, kada i kako intervenirati
Odabir lokacije je možda i najvažnija stvar. Svaki autor ima vlastiti radar za ‘dobre zidove’. Gleda se visina, tekstura, prometnost, svjetlo i sjena, ali i društveni kontekst. “Zid sam po sebi nije samo podloga – on već nešto znači. Dobar mural s lošom pozicijom ne znači ništa”, tvrdi Lunar, koji je tijekom svoje karijere radio na zidovima od Zadra do New Yorka.
Iskusniji autori znaju ‘čitati grad’ – gdje će ih nitko ne ometati, gdje će radovi trajati, a gdje će nestati za dva dana. U tom smislu, zanat uključuje i dozu urbanog instinkta: poznavanje ritma grada, ali i odnosa lokalnog stanovništva prema intervencijama.
Priprema je više od pola posla
Većina murala se danas ne radi bez prethodne skice. Neki koriste digitalne mockupe, drugi klasične bilježnice. Proračunavanje proporcija, boja, hijerarhije elemenata – sve se to planira, posebno kad se radi o visinama većim od 5 metara.
Kod većih produkcija koristi se dizalica ili skela, ali i timski rad. “To su mali urbani performansi. Dok crtaš, ljudi te promatraju, komentiraju, ponekad se i uključe. Nema barijere između umjetnika i publike”, kaže Boris Bare, muralist i dizajner iz Zagreba.
Zanat bez diplome, ali s karakterom
Iako se sve više mladih umjetnika školuje na akademijama, zanat ulične umjetnosti i dalje se uči na terenu. “Nije stvar samo u rukama, nego u stavu”, kaže jedan od mlađih autora iz ekipe Modul8. “Moraš znati improvizirati, raditi u lošim uvjetima, a opet ostati dosljedan sebi.”
Ono što ovu umjetnost razlikuje od galerijske jest upravo to – kontakt s prostorom, s prolaznicima, s vremenom. Ulični umjetnik mora znati što radi – ali i zašto. Zanat nije samo tehnički – to je skup vještina, odlučnosti i strasti koje oblikuju svaki rad na zidu.
