Dosad smo kroz seriju članaka ispričali priču o Zagrebu kao gradu ulične umjetnosti, s pregledom razvoja i sadašnjim stanjem. I vidjeli smo usporedbu Zagreba sa svjetskim prijestolnicama ulične umjetnosti. Sada ćemo kroz dva intervjua s Krešimirom Golubićem i Slavenom Kosanovićem Lunarom iznijet njihovo viđenje gdje smo i u kojem smjeru idemo, a u ovom razgovoru o tome će nam govoriti jedan od pionira ulične umjetnosti u Zagrebu – Slaven Kosanović Lunar.
Lunar, kako su izgledali počeci street arta osamdesetih godina?
Ne znam kako su izgledali iz perspektive drugih, ali kao svoje prve doticaje sa street artom pamtim:
- Filmove ‘Breakin”, ‘Beat Street’ i ‘The Warriors’, iako se u ovom zadnjem prikazuje samo scena označavanja teritorija
- Zagrebačke graffite 1980-ih godina: Pamtim rad iz Gajnica, manji grafit na Rotoru, strani tag u Dežmanovom prolazu, te radove oko Zapadnog kolodvora: Big Boy na trafo stanici (Danas je tu neko navijačko ostvarenje), Willow i Public Enemy na vanjskom zidu Zapadnog kolodvora. Crveni ‘Willow’ vjerojatno i dalje postoji ispod nosača za billboard, te ‘Zorro’ kod Doma Sportova, autora umjetničkog imena DWCDP. Jos jedan veliki i impresivni rad, čitava oslikana fasada nalazi se i dalje u Voćarskoj cesti, tema je Univerzijada 1987, ne znam tko je autor.
- Posjet Berlinu 1991. godine i ostaci Berlinskog zida
- Posjet Osijeku / zidu na Jugu 2 u Divaltovoj ulici 1992. godine
- Neke radove objavljene uz priče o break danceu i hip hopu u njemačkom časopisu ‘Bravo’
- Spotove na MTV-ju gdje su se graffiti vidjeli ‘U prolazu’, u moje vrijeme nije se puštao Malcolm Mc Larenov ‘Buffalo Gals’.
To su neke uspomene kojih se trenutno mogu sjetiti. Moj debut se desio kredama u boji po zidu naše terase obiteljskog stana, a potom sam 1989. dohvatio sprej i boje pa se ohrabrio krenuti na veći format, cijeli taj zid. Skromni ostaci iz 1991. godine još postoje u skloništu zgrade. Radovi koje smo crtali u Vrapču odavno ne postoje. Scena u 1980-ima dakle, koliko se sjećam bila je skromna, ali su me njeni rezultati veselili vjerojatno više nego današnje zagađenje i pretjerivanje svim i svačim.
Možeš li te početke uopće usporediti sa svjetskim metropolama tog doba i odakle ste crpili inspiraciju?
Gledajući francusku seriju o grupi NTM imao sam svojevrsni deja-vu. Mislim da smo odrastali slično, razlika je bila vjerojatno jedino u konkurenciji koja je njihovu kvalitetu brzo digla na visi nivo, dok smo mi pred sobom imali puno žganaca za pojesti. I danas primjećujem osnovnu razliku, a to je ambicija
odnosno nedostatak iste. Inspiracija su mi uvijek bili kvalitetniji od mene, no nagledao sam se situacija u kojoj se ljudi međusobno tapšaju po ramenu pa stagniraju, mire se sa sudbinom ili gube energiju prepucavajući se oko krajnje nebitnih stvari. Teško je uz sve dnevne obaveze i probleme biti stopostotno posvećen nečem apstraktnom što ne donosi korist na prvu loptu, ali valja se potruditi. Većini ljudi su zajednički svakodnevni problemi koji uključuju zdravlje, opstanak, komplikacije u odnosima i slično. Neka paralelna aktivnost i postignuća u istoj su možda ono sto se vrednuje na kraju priče. Sport je tu recimo sjajan primjer. Možda neloše za spomenuti, inspiracija su mi ljudi općenito, naravno da se među njima može naći i umjetnika. Knjige, inače vrlo nepopularan medij danas, sjajan su izvor mudrosti, normalno, ako ti radoznalost seže izvan popularnih Harry Pottera, Murakamija ili Jo Nesboa.
Kako vidiš razvoj street art i graffiti scene u Zagrebu nakon 90-tih i 2000-tih sve do današnjih dana? Možeš li se malo osvrnuti i na zid u Branimirovoj koji je nastao krajem 80-tih?
Put je bio sinusoidalan. U startu sam imao velika očekivanja koja su kroz godine splasnula. što je rezultiralo smanjenjem interakcije s okolinom. Moja bliža skupina je vezana oko imagiranog imena koji bi se mogao bilo kako, ali Krešo i ja smo ga 1992. godine označili kao ‘YCP’ i to smo zadržali.
Ispočetka nas je vezalo prijateljstvo, što se pokazalo boljim temeljem od crtanja. Ako se osvrnem na brojna zajednička putovanja po svijetu i posljednji grupni radni posjet New Yorku na kojem nas je bilo 18 samo odavde, ne računajući lokalna poznanstva i prijateljstva, mogu reći da me to ispunjava srećom.
Ne mislim da sam napravio čuda, ali ispunio sam mnoge svoje dječačke snove, veselim se što su se često ostvarivali kroz sinergiju, a nakon izdavanja knjige o svojih prvih 30 godina rada 2019. sam i malo opušteniji. I dalje sam svjestan da slobodu moram otkupiti stalnim i nerijetko iscrpljujućim angažmanom, no u mlađim danima sam imao prilike raditi svašta to je dovelo do logičnih zaključaka u čemu ustrajati, a što izbjegavati.
Kakvo je po tebi sadašnje stanje kroz prizmu recentno nastalih murala, sve više festivala i gdje smo po pitanju (i)legalizacije street arta od strane Grada?
Iako sam fizički dio ovog svijeta, duhovno sam tu djelomično na autopilotu. Ne podnosim jurnjavu, pohlepu, umjetne ljude, umjetne živote, poze, agresivnost, lažne idole, katastrofalan ukus i općenitu degradaciju današnjeg društva. Ne planiram radi toga sjesti pa očajavati već nastaviti raditi prema vlastitoj navigaciji.
Izmičem se od općeg ludila i utrke tko će napraviti nešto veće, luđe i impresivnije, veseli me crtati kao što me veselilo i ranije i volio bih da tako i ostane. Možda me najviše veseli moment u kojem ispostavim fakturu za rad jer mi to kupuje ranije spomenutu slobodu, ostavlja mi mogućnost izbora.
Što konkretno misliš o revitalizaciji zapuštenih objekata i dijelova kvartova u Zagrebu kroz umjetničke intervencije street art i graffiti umjetnika? I je li to već u procesu i gdje?
Revitalizacija zapuštenih objekata je sjajna stvar. Ako je nešto svjesno uništeno u vrtlogu privatizacije radi privatnih interesa određenih izabranih pojedinaca i njihove svojte, možda se nešto da popraviti. Godinama sam tražio neki zapušteni industrijski objekt u kojem bi mogao smjestiti svoje ideje. Sjetim se tu Katrana, klaonice, gumare Marijan Čavić, bolnice Blato i još nekih objekata, međutim nigdje nisam naišao na tražene opcije.
Naša vizija se uglavnom svodi na ‘Sruši pa izgradi nešto novo bezdušno i skupo’ ili ‘Ma uđemo unutra i eksploatiramo taj raspad koliko traje’. Nakon previše godina traženja odustao sam i rentali smo ured. 16 godina imam obrt i funkcioniram bez sponzora, kada sam ga otvarao nije bilo ni poticaja ni pitanja želiš li u PDV sustav ili ne, rezidencija i ne znam čega sve ne. To mi je stvorilo određenu debljinu korice na duši i vrlo specifičan pogled na okolinu, kao i samopouzdanje na čvrstom temelju, ili to barem tako izgleda iz mojih cipela.
Gdje možemo uz sistematski pristup i uz pomoć gradskih vlasti, kreirati “Meku” urbane ulične umjetnosti u Zagrebu i stvoriti mjesto gdje će građani rado dolaziti u šetnju i gledati radove talentiranih umjetnika. Nešto poput zida u Branimirovoj?
U više navrata sam pisao i predlagao popise sigurno 10-20 lokacija po Zagrebu. Godinama balansiram s nedostatkom vremena i uglavnom reagiram na angažmane klijenata, ali i dalje sam sklon reagirati na bilo kakve smislene upite koji imaju potencijala. Mimo stupova u Branimirovoj nisam prolazio otkada sam ih pobrojao, fotkao i premjerio kvadrature upravo radi ploče koja je, kako vidim, nedavno tamo osvanula, a koja komunicira mogućnost da tamo bilo tko dođe i crta što želi. Eto, nešto se desilo, nadam se da ćemo nastaviti u tom smjeru.
