Dosad smo kroz seriju članaka ispričali priču o Zagrebu kao gradu ulične umjetnosti, s pregledom razvoja i sadašnjim stanjem. I vidjeli smo usporedbu Zagreba sa svjetskim prijestolnicama ulične umjetnosti. Sada ćemo kroz dva intervjua s Krešimirom Golubićem i Slavenom Kosanovićem Lunarom iznijet njihovo viđenje gdje smo i u kojem smjeru idemo, a prvi će nam govoriti umjetnik Leon GSK, poznatji kao Krešimir Golubić.
Krešo, kako su izgledali počeci street arta osamdesetih godina?
Zapravo tada to ne bih nazivao još street artom već graffitima. Graffiti, po uzoru na graffiti scenu koja je u Zagreb stigla u prvoj polovici osamdesetih zajedno za hiphop glazbom. Sve se počelo dešavati usporedo sa prikazivanjem filmova Beat Street i Break Dance ali i puštanjem HipHop glazbe koju je tada vrtio DJ Slavin Balen na radio Velikoj Gorici i kasnije i na Radiju 101… Ekipa je plesala breakdance i crtala grafffite. Svaki je kvart imao svoje plesače i crtače i vodile su velike borbe tko će biti bolji i u plesu i u crtanju… Kod graffiti crtača najbolji su bili Froggy i Keops.
Možeš li te početke uopće usporediti sa svjetskim metropolama tog doba i odakle ste crpili inspiraciju?
Tada to nisam uopće mogao uspoređivati, no nakon puno puno godina, kada su se pojavile publikacije na tu temu – dakle knjige ali i poneke izložbe koje su popratile to vrijeme možemo zaključiti da Zagreb tada nije uopće zaostajao za velikim gradovima u zapadnoj Europi… ono što je svakako interesantno, što se graffita tiče tu je bio daleko ispred gradova na istoku Europe. Isto tako je imao svoju scenu i puno prije nekih gradova na zapadu… bome smo bili napredni…
Kako vidiš razvoj street art i graffiti scene u Zagrebu nakon 90-tih i 2000-tih sve do današnjih dana? Možeš li se malo osvrnuti i na zid u Branimirovoj koji je nastao krajem 80-tih?
Ja pripadam drugoj generaciji graffiti writera u Zagrebu koja je stasala u devedesetima… nakon svoje posjete Berlinu 1991. odlučio sam da se graffiti moraju vratiti u Zagreb i polako sam počeo tagirati i crtatit svoje prve „pieceve“ – graffiti murale (1992). Tada upoznajem i nekolicinu ljudi koji su isto tako bili zaluđeni graffitima i nekako započinjemo oslikavati zagrebačke zidove… prva generacija devedesetih je postavila temelje za daljnji razvoj scene da bi već krajem devedesetih i dvijetisućitih mogli govoriti o nastavku i nasljednicima, odnosno idućim generacijama graffiti crtača… Sve ove godine se scena jako dobro razvija ali i raste te moram reči da zadnjih par godina imamo zaista raznoliku i prilično veliku scenu za naš mali grad.
Oslikavanje zida u Branimirovoj ulici se dogodilo 1987. i tada mi se to nije svidjelo jer su zid oslikavali više ili manje poznati umjetnici – slikari koje je grad Zagreb naručio da oslikaju zapušteni zid u okviru uređenja grada za Univerzijadu ’87. Iz današnje perspektive mogu reči da je to bio Streeet art prije Street arta.
Kakvo je po tebi sadašnje stanje kroz prizmu recentno nastalih murala, sve više festivala i gdje smo po pitanju (i)legalizacije street arta od strane Grada?
Što se legalizacije tiče – tu nismo nigdje. Postoje neki neslužbeni zidovi na kojima se kao može crtati ali oni nisu odobreni od stane grada. Iako grad pokazuje interes da se otvore takve lokacije – to je kao i svugdje kod nas – sve na dugom štapu…
Rekao bih da je puno lakše doći do slobodnih zidova za crtanje svugdje samo ne u Zagrebu. Zato i imamo veliki broj festivala Street arta širom Hrvatske i zato se u ostalim gradovima zaista puno toga i događa… Prvenstveno oslikavanja velikih murala…
Što konkretno misliš o revitalizaciji zapuštenih objekata i dijelova kvartova u Zagrebu kroz umjetničke intervencije street art i graffiti umjetnika? I je li to već u procesu i gdje?
Ovako na prvu to sve dobro zvuči ali ako se i nešto radi negdje to je onda obično bez dozvole… nigdje nisam primijetio neku inicijativu od službenih strana već samo privatne inicijative umjetnika… Dakle nema ničega u procesima, a ako nešto moram istaknuti onda je to svakako bolnica Blato.
Gdje možemo uz sistematski pristup i uz pomoć gradskih vlasti, kreirati “Meku” urbane ulične umjetnosti u Zagrebu i stvoriti mjesto gdje će građani rado dolaziti u šetnju i gledati radove talentiranih umjetnika. Nešto poput zida u Branimirovoj?
Možda baš zid u Branimirovoj ili Rotor u Savskom gaju koji je svojedobno i bio proglašen za lokaciju na kojoj se može crtati. Osobno sam predložio desetak lokaciju prema gradu gdje bi se moglo ponuditi crtačima graffita da slobodno crtaju, ali osim trenutno odobravanja – nije da je bilo nekih pomaka… Uvijek volim usporedbu sa Ljubljanom koja ima na svojim službenim stranicama grada sada već dvadesetak takvih lokacija … a mi ravno 0 ( nulu).
